Danas je Svjetski dan borbe protiv alkoholizma

Koliko vodimo brigu o djeci i mladima, kvalitetu njihovog života, njihovom zdravlju? U kojoj mjeri im dajemo priliku da budu slobodni, donesu informisane odluke o svom životu, koje prihvatamo? Mi, društvo, baš i ne…

 

Naslijeđene i duboko ukorijenjene društvene norme su te koje nas uglavnom u tome sprječavaju. Piti alkohol na fešti je sasvim uredu, čak i poželjno, jer onaj ko ne pije, kvari zabavu svim ostalima. Alkohol je uslov za dobru zabavu, jer se osoba pod njegovim uticajem oslobađa i tek tad zaista zabavlja. Srednjoškolci koji piju alkohol su face i dominiraju u društvu. Svi ovi društveni mitovi mlade uče da je dobro konzumirati alkohol i da im se zbog toga ništa neće desiti.

Ali, tu nije kraj. Alkohol industrija sve to dodatno zagrijava jeftinim i neetičkim trikovima, koji nas dovode u zabludu i predstavljaju alkohol kao nešto što je dobro za nas. Tome smo svi svjedoci. Svakodnevno. Samo trebamo obratiti pažnju. Šetamo gradom i prolazimo pored billboard-a, na kojem se nalazi reklama alkoholnog pića. Takvih je na stotine. Pored nas prođe vozilo gradskog saobraćaja, na kojem je također slična reklama. Onda se ta ista vozila brendiraju i služe za kampanju koja poziva ljude da se opijaju koliko hoće, jer nakon toga neće morati sjesti za volan, nego koristiti to isto vozilo da odu kući. Čak ne moraju ni platiti kartu, nego kupiti alkoholno piće, brend koji se nalazi na vozilu, i pokazati vozaču dokaz da su to učinili. Jasno, svrha je profit, ali po cijenu čega?

Ista situacija je i sa medijima. Na televiziji možemo vidjeti reklame alkoholnih pića u prime time-u, čak i dok djeca gledaju crtiće. Djeca ne znaju šta je to, ali zapamte neki „catchy“ slogan koji im kaže da je to dobro za njih. Internet stranice i društvene mreže vrve fotografijama pogrešnih uzora, ali vrlo poznatih ličnosti sa flašama u rukama i u dobrom provodu. I šta im to govori?

Nama to govori da su djeca i mladi ciljna grupa alkohol industrije. A njen marketing je nekontrolisan i više ni ne bira sredstva da dopre do njih. Tonemo sve dublje, ali gdje je dno? Svi mi kažemo da želimo najbolje za našu djecu, a ne pokušavamo ih zaštititi od ovoga. Potpisujemo silne konvencije i deklaracije o pravima djece i mladih, a nigdje ne vidimo njihovo sprovođenje.

I kada dođu posljedice, liječimo njih, umjesto da smo djelovali na uzrok i spriječili katastrofu. A stanje se nikad ne može do kraja popraviti i vratiti na staro. Da smo djelovali ranije, ne bi ni bilo narušeno. S pravom se pitamo koja je krajnja granica alkohol industrije, jer odavno su već pretjerali.

A ako želimo samo najbolje za svoju djecu, onda im omogućimo odrastanje u okruženju oslobođenom pritiska alkohol marketinga, dajmo im informacije o tome šta je dobro za njih, a šta ne i ne dozvolimo da društvene norme o alkoholu budu okovi koje će nositi tokom svog života. Ono što im treba je istina, a nju ne mogu saznati iz reklama o alkoholu koje svakodnevno, htjeli ili ne htjeli, gledaju i slušaju.

 

(CEM)