Politika

HDZ 1990: 24 godine nekažnjenog zločina

 

Kako vrijeme odmiče neke stvari ipak ne možemo zaboraviti a koje su se desile Hrvatima Travnika u prošlom ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini.

Ovo je samo podsjećanje na činjenice i ono što se stvarno dešavalo, a koje ni nakon evo već 24 godine ne zanima naše pravosuđe.

U proljeće 1993. godine rat u Bosni i Hecegovini je bio u punom jeku, a u Travniku situacija je bila izuzetno složena.

Sve do tada, koliko toliko zajednički se vodila borba protiv srpskih snaga koje su već zauzele dijelove općine.

I u Travniku kao i u ostatku Bosne i Hercegovine Hrvati su se prvi organizirali i suprostavili dolasku tzv. JNA u Travnik, vršili pripreme za oružani otpor i sl., jer je bilo jasno kao dan da će rata biti.

Dok su se Hrvati u Travniku pripremali za obranu neki drugi  su s kruhom i solju dočekivali iste one koji su se kasnije svom snagom obrušili na naš grad.

Hrvati su se pripremali za obranu svoje općine i grada od Vojske Republike  Srpske, a neki drugi, odnosno Armija R BiH u čijim redovima je bio i veliki broj osoba iz arapskih i drugih islamskih zemalja-mudžahedini (o kakvim se ljudima radi najbolje  se vidi kroz aktualna dešavanja u Siriji, Iraku i drugim arapskim zemljama, ali i europskim zemljama), se izgleda pripremala za sukob sa HVO-om i čini se da je to zaista dobro i uradila.

Tako će bar pokazati kasnija događanja. Sve je počelo s incidentima.

Od tada je prošlo sada evo 24 godine.

Travanj mjesec je vrijeme kada se konačno uvidjelo da je sukob između HVO-a, s jedne strane i Armije R BiH i njihovih novopridošlih pomagača s druge strane neizbježan.

To je mjesec koga se Hrvati Travnika s tugom prisjećaju jer evocira bolne uspomene na tragična zbivanja. To je nešto što je teško zaboraviti.

Poslije višemjesečne napete situacije u Travniku, oružanih incidenata između gore navedenih vojnih formacija i ubojstava Hrvata koja su se do tada desila, bilo je evidentno da prijeti potpuni sukob vojnih formacija hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda.

Važno je napomenuti da su pripadnici Armije R BiH do tada već ubili zapovjednika «Travničke brigade HVO» pok. Ivicu Stojaka i to, mučki s leđa, u automobilu na istočnom izlazu iz grada 50-ak metara prije mosta na rijeci Lašvi (20.10.1992.g.), a tom prilikom teško u glavu ranili tada pomoćnika mu za sigurnost Zvonku Gašu. Poslije toga, 17.03.1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu je sačinjen zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.

Međutim, tek travnj 1993.g. je bio mjesec koji je nagovijestio predstojeći križni put i stradanje travničkih Hrvata.

Podsjećanja radi, u travnju 1993.g. dogodilo se sljedeće: šestog dana tog mjeseca u stanu u gradu, mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.

Uoči Uskrsa, 09.04.1993.g. u Travniku su skinute i zapaljene sve zastave hrvatskog naroda koje su u gradu bile izvješene povodom tog blagdana. I ne samo to. Tog dana uvečer više od 40 uglednih Hrvata hapšeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka – lov na Hrvate.

Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi.

Nedugo nakon toga, 20.04.1993. godine “u po bijela dana”, u svom stanu, u centru grada kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga od ranjenog Zvonke.

Jedan za koje se sumnja da je sudjelovao u ubojstvu u međuvremenu je umro.

Nakon ovakvih incidenata, nije trebalo dugo čekati da se dogodi i prvi masovni zločin koji će postrojbe Armije RBiH počiniti nad hrvatskim življem u Travniku.

Prvi takav zločin dogodio se u subotu, 24.04.1993.g. u malom hrvatskom selu Miletići u neposrednoj blizini Mehurića. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije R BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog.

To je malo hrvatsko selo okruženo s daleko većim selima nastanjenih isključivo muslimanima-Bošnjacima.

Jedno takvo nebranjeno selo bilo je cilj napada lokalne postrojbe Armije RBiH.

Tada je na svirep način ubijeno pet mještana civila i to: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović te Anto Petrović. Uz to dvojica od njih petorice bili su pripadnici vjerske sekte «Jehovini svjedoci» i ni pod koju cijenu ne bi uzeli oružje u ruke.

To su bili dvadesetogodišnjaci Vlado i Tihomir Pavlović.

Svi ostali mještani, njih   30-tak muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad.

Taj zločin nad mještanima Miletića bio je samo nagovještaj puno težih stradanja travničkih Hrvata u narednim mjesecima teške 1993. godine.

Prošlo je punih 24 godine od izvršenog zločina u Miletićima.

Trebalo bi da su počinitelji poznati. Nitko još nije odgovarao ni za što. Nemamo pravo praviti se kao da se ništa nije dogodilo.

Ubijeni su nevini ljudi, a svi ostali protjerani iz svojih domova koji su prvo opljačkani, a potom srušeni i spaljeni. Tako je i dan danas.

Počinitelji su do tad već imali slično iskustvo sa srpskim selom Orlice iznad Mehurića, koje je potpuno spaljeno i srušeno skoro godinu dana prije.

Nema potrebe napominjati da u Miletićima, ni sada, 24 godine poslije nema više niti jednog Hrvata.

Za ovaj zločin, ali i još druge, teže zločine nad travničkim Hrvatima još nitko nije odgovarao, baš nitko!!! Pitamo se zašto? Zar to nije interesantno istražnim organima? Kako to da ih to ne zanima!!!  Kako ih pozvati da rade svoj posao?

Ovo samo radi podsjećanja na nevine žrtve i doprinos istini o dešavanjima u proteklom ratu na prostoru općine Travnik kao dijelu Bosne i Hercegovine.

 

(Tomislav Rajić)